SALON ULLRICH

Arhiv prve zagrebačke privatne galerije Salona Ullrich dio je fonda Arhiva za likovne umjetnosti HAZU, preuzet od obitelji u dva navrata, 1948. i 1955. godine. Prvi otkup sadržavao je inventarne i računske knjige, te popratnu izložbenu dokumentaciju, dok je onaj kasniji, preuzet od Antunove udovice, gđe Betti Ullrich, uključivao brojnu korespondenciju umjetnika s vlasnicima Salona, Antunom i Edom. Unutar ove vrijedne dokumentarno-arhivske građe osobito mjesto zauzimaju inventarne knjige koje zahvaljujući iscrpnim podacima održavaju umjetničke prilike tog razdoblja, u različitim državnim ustrojima i monetarnim sustavima. Na primjerima otkupljenih umjetnina moguće je pratiti njihove putove, zahvaljujući inventarnim brojevima, istaknutim cijenama te imenima i adresama kupaca.

Salon Ullrich prva je zagrebačka galerija koju je pokrenuo agilni Antun Ullrich, izučeni staklar rođen u Slavoniji (Bizovac, 6.4.1872. – Zagreb, 2.6.1937.). Krajem 19. stoljeća dolazi u Zagreb gdje 1898. otvara staklanu i radionicu okvira za uramljivanje slika u Ilici 54: Tu su se prodavali porcelanski tanjuri i zdjelice, okviri za slike, stakla za prozore, mala zrcalca, a oko vratiju visjele su, kao vijenac ruža na svetačkim slikama, malene šarene petrolejske lampe. Tu su slikari naručivali stakla i okvire, a svoje dugove naplaćivali slikama. (Antonija Tkalčević Koščević, Sjećanja na prve generacije Umjetničke akademije u Zagrebu, Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, Zagreb, 2008., 28).

Ullrich ubrzo proširuje svoju ponudu, te na nagovor nekolicine umjetnika 18. prosinca 1909. godine otvara na katu prvu privatnu zagrebačku galeriju Izložbom zgoditaka Hrvatskog društva umjetnosti. Unatoč tome što tada u Zagrebu postoje dva reprezentativna izlagačka prostora, Umjetnički paviljon i Muzej za umjetnost i obrt, Salon ubrzo preuzima primat na umjetničkoj, ali i društvenoj sceni grada, postavši mjestom neposrednih kontakata ljubitelja umjetnosti te afirmacije hrvatskih likovnih umjetnika i njihovih udruženja, osobito tijekom prva dva desetljeća 20. stoljeća. Paralelno s izložbenom aktivnošću, Salon Ullrich postaje glavno uporište razvoja nacionalnog umjetničkog tržišta, a time i kolekcionarstva. Djelovanje Antuna Ullricha u umjetničkom životu Zagreba usporedivo je s djelovanjem tadašnjih poznatih europskih galerista i mecena, u promociji i financijskoj potpori hrvatskim umjetnicima, o čemu najbolje svjedoči sačuvana korespondencija sa mnogima od njih.

Poznati karikaturist Branimir Petrović, u to vrijeme student prve generacije zagrebačke Akademije, ovjekovječio je karikaturom proslavu nove 1910. godine u tek otvorenom prostoru Salona Ullrich.

U Arhivu Salona Ullrich čuva se bogata dokumentacija o svakoj pojedinoj izložbi održanoj u Salonima Antuna i Ede Ullricha. Dvije knjige izložaba (1910. - 1946.) s popisima izlagača i izloženih djela, uz detaljne zapise o prodaji, prati korespondencija galerista s umjetnicima i kupcima, kao i računi izdani prilikom prodaje pojedine umjetnine. Ova je građa nepresušan izvor podataka o likovnom životu Zagreba prve polovice 20. stoljeća.

Mada je Antun Ullrich pružio mogućnost afirmacije mnogim mladim autorima, imao je među njima favorite koji su izlagali češće od ostalih. Apsolutni rekorder je slikar Mihovil Krušlin, koji je u Salonu samostalno izlagao više od šesnaest puta, uz sudjelovanje na brojnim skupnim izložbama.

Prava prilika za upoznavanje avangardnih europskih događanja bila je Izložba suvremenih pariških majstora slikara održana u siječnju 1927. u Salonu Antuna Ullricha. Izložbu je organizirao i priredio Branko Ve. Poljanski koji je zajedno sa bratom Ljubomirom Micićem aktivni sudionik avangardnog pokreta Zenitizam. Osobna poznanstva i prijateljstva s tadašnjim avangardistima iz svjetskih centara, omogućila su mu da godinu dana ranije u Parizu sakupi 37 djela desetoro vodećih umjetnika.

Trgovanje umjetninama bila je jedna od osnovnih djelatnosti Salona. Umjetnine su se prodavale tijekom izložaba ili u tzv. Komisionoj prodaji, odnosno Stalnoj izložbi umjetnina koju su činile umjetnine pohranjene u Salonu, a dio umjetnina pripadao je inventaru samog Salona. Svaka od ove tri vrste prodajne djelatnosti dokumentirana je u knjigama Salona (Knjige izložaba, Salon komisija, Salon inventar) i popratnim dopisima i računima.

Mato Celestin Medović 1911. godine prodaje preko komisione prodaje Salona dva rada tadašnjem župniku zagrebačke crkve Sv. Marka, Petru Mrzljaku. Iz prepiske i upisa u Knjigu komisije prati se pregovor o cijenama: Medović je pristao na cijenu od 1050 kruna, a slike su prodane za 1600 kruna, iz čega je vidljivo da je provizija Antuna Ullricha najčešće iznosila 30 % prodajne cijene. S obzirom na veliki broj Medovićevih slika sličnog naziva, teško je odrediti sa sigurnošću o kojim se točno slikama radi.

Ullrichovo posredovanje u prodaji umjetnina širilo se i izvan prostora Salona. Zanimljiv je primjer portreta Antuna Masovčića, pod nazivom Bonvivant, jednog od najpoznatijih djela Miroslava Kraljevića, danas u vlasništvu Moderne galerije u Zagrebu. Slika je bila izložena na izložbi Hrvatskog društva umjetnosti, otvorenoj 1. svibnja 1913. u Umjetničkom paviljonu, dva tjedna nakon Kraljevićeve smrti. U tijeku izložbe posredovanjem Antuna Ullricha Društvo umjetnosti kupilo je Bonvivanta od Kraljevićevog brata Karla, čemu u prilog govori i potvrda o prodaji sačuvana u Arhivu Salona Ullrich.

Korespondencija Antuna i Ede Ullricha, koja broji više od 1200 pisama, razglednica i dopisnica, govori nam ne samo o njihovim poslovnim kontaktima nego daje uvid i u privatni život hrvatskih umjetnika i galerista. Osobito su prisna pisma upućena Antunu, koji je umjetnike podupirao na različite načine tijekom njihovog školovanja i boravka u inozemstvu.