Eduard Hercigonja, filolog, kroatist, povjesničar književnosti, (Zagreb, 20.08.1929. – Zagreb, 21. 5. 2022.)
Osnovnu i srednju školu završio je u Sisku, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je slavistiku. Doktorsku disertaciju Jezik glagoljaške neliturgijske književnosti 15. stoljeća i Petrisov zbornik obranio je 1970. U zvanje docenta izabran je 1970., izvanrednim profesorom postao je 1974., a redovnim 1977. Od godine 1968. bio je šef Katedre za staroslavenski jezik na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Od 1977. član je suradnik HAZU, od 1986. izvanredni i od 1991. redoviti član HAZU u Razredu za filološke znanosti
Eduard Hercigonja iznimnom filološkom erudicijom istraživao je hrvatsko književno srednjovjekovlje: književni povjesničar temeljito obaviješten o suvremenim književnim teorijama, jezikoslovac koji se podjednako dobro snalazio u raznosmjernim jezikoslovnim istraživanjima, tekstolog i istraživač kulturnopovijesnih okvira te gospodarskih pretpostavki djelovanja hrvatskih glagoljaša, ostvario je rezultate koji su zasigurno označili prekretnicu u razvoju hrvatske medievistike. Oborio je tezu o posvemašnjem siromaštvu i neukosti glagoljaškog duhovništva, započeo i potakao druge da istražuju hrvatsko književno srednjovjekovlje kao ravnopravan dio naše književne povijesti, ne samo po kulturno povijesnom značenju, nego i po estetskim ostvarajima. Njegova Srednjovjekovna književnost u »Liberovoj« ediciji »Povijest hrvatske književnosti« (knjiga II., Zagreb 1975) konačno je obezvrijedila stavove po kojima bi srednjovjekovni hrvatski tekstovi bili tek svojevrsno ‘predvorje književnosti’ (A. Cronia). Pritom je izgrađivao primjerenu, metodološku aparaturu, a osobito se založio za lingvostilistički pristup starim tekstovima.
