Diplomirao je povijest umjetnosti 1946. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao s temom Barok u Splitu. Bio je kustos Arheološkoga muzeja u Splitu 1944-50., direktor Galerije umjetnina 1950-79. te redoviti profesor splitskoga odjela zadarskoga Filozofskog fakulteta 1979-91. Od 1972. bio je honorarni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bio je dopisni član JAZU od 1968.,

izvanredni član od 1973., a za redovitog člana izabran je 1983. godine. Od 1966. član je Akademije lijepih umjetnosti, a od 1986. član Ateneo veneto i Instituta za znanost, književnost i umjetnost u Veneciji. Bavio se hrvatskom umjetnošću od antike do 20. st., s naglaskom na dalmatinskom slikarstvu (slikarska škola 14. do 16. st., manirizam, barok, umjetnost 19. st.). Uspostavio je važne umjetničke opuse dalmatinskih umjetnika odredivši im mjesto u hrvatskoj umjetnosti (Blaž Jurjev Trogiranin, Nikola Vladanov, stari dubrovački majstori), a uz golem rad na atribuiranju djela stranih majstora u Dalmaciji. Napisao je brojne monografije o našim istaknutim renesansnim i baroknim umjetnicima (J. Čulinović, I. Duknović, A. Medulić, F. Benković). Bavio se i modernim hrvatskim majstorima (E. Vidović, I. Job, J. Plančić) te predstavljao javnosti tada mlade slikare i kipare (N. Nobilo, M. Mijić). Sudjelovao je na mnogobrojnim međunarodnim kongresima, a držao je predavanja i na sveučilištima u Zagrebu i Bologni. Nagrade: Nagrada Matice hrvatske za djelo „Umjetnost 17. i 18. st. U Dalmaciji“ (1956.); Nagrada grada Splita (1964.); Republička nagrada za životno djelo (1984.).