Škarić, Vinko, kemičar (Split,16. X. 1923.- Zagreb, 1. I. 2006.). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Splitu. Nakon rata, u jesen 1945. upisao je Kemijsko-tehnološki odjel Tehničkog fakulteta u Zagrebu, gdje je i diplomirao (1951.). Neko vrijeme radi u Institutu za naftu kao voditelj Laboratorija za analitičku destilaciju. Doktorirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu tezom Kemija i stereokemija aminoalkilglioksala kod K. Balenovića (1957.), a habilitirao na Tehnološkom fakultetu temom Struktura akonit alkaloida delkosina i delsolina i njihova korelacija s lajkoktoninom (1960.). Od 1953. radi na Institutu „Ruđer Bošković“, najprije kao asistent (1953.-1957) a od 1961. je voditelj Laboratorija za stereokemiju i prirodne spojeve Instituta „Ruđer Bošković“, gdje je bio i Predsjednik Poslovodnog odbora (1964.-1966.), predsjednik Znanstvenog vijeća u nekoliko mandata i direktor (1966.-1974.). Od 1970. je znanstveni savjetnik tog Instituta. Istodobno djeluje kao voditelj smjera Organska kemija na poslijediplomskom studiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta i vodi kolegij Oligonukleotidi i nukleinske kiseline. Od 1988. do 1991. bio je prorektor za znanost Sveučilišta u Zagrebu te niz godina predsjednik Odbora za koordinaciju rada matičnih povjerenstava Zajednice hrvatskih sveučilišta. U Institutu „Ruđer Bošković“ ostaje do 1993., kada se zbog teške bolesti povukao u mirovinu.
Boravio je na poslijedoktorskoj specijalizaciji u laboratorijima National Research Councila u Ottavi (Kanada) kod L. Mariona (1957.-1959.) te na Harvard univerzitetu (Cambridge, SAD), kod Roberta B. Woodwarda (1960.-1961.), dobitnika Nobelove nagrade za kemiju.
U početku se bavio kemijom porfirina i klorofila, a potom istražuje nepoznatu skupinu fiziološki zanimljivih tetrahidroindazolonskih i aminociklohesenskih kiselina te pripadnih peptida, određujući NMR-om njihovu konformaciju. Nakon toga radi na području neuobičajenih heterocikličkih komponenata polinukleotida, nukleozida, peptidi
