Akademski kipar. Završio Obrtnu školu, kiparski odjel kod V. Radauša (1943.), te diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1949.). te Specijalku kod profesora A. Augustinčića. Kao stipendist Fonda Moša Pijade boravi u Parizu 1959./60. gdje dolazi u kontakt s suvremenom europskom umjetnošću. Po povratku iz Pariza pridružuje se grupi Gorgona, koja od 1959. do 1965. okuplja najznačajnija imena suvremene konceptualne hrvatske umjetnosti. U svom umjetničkom radu često mijenja izričaj (od realističnih portreta do apstrakcije), maštovit je, uvijek sklon eksperimentu, ironiji i radikalnom umjetničkom ponašanju. Radi figurativne (Čovjek koji sjedi, 1954., Ličanin, 1954.) i apstraktne skulpture (Oblici prostora, 1961.– 69., Precizni mehanizam, 1959.), instalacije (Soba, 1986.–91., dubrovački Stog sijena, 1996., 2001.), asamblaže, ready-made, kreira umjetničke akcije (Naslućivanje proljeća, 2006.) i ambijente, bavi se slikarstvom i crta (Zagrebačka neba – ciklusi slika 1990., 1999.). Izlagao je na šezdesetak samostalnihi oko dvije stotine skupnih izložbi, u zemlji i inozemstvu (Biennale u Veneciji, 1976. i Biennale u Sao Paolu, 1979.). Djela mu se nalaze u brojnim muzejskim i privatnim zbirkama u zemlji i svijetu. Autor je brojnih javnih skulptura (Spomenik A. G. Matošu, 1973. u Zagrebu i Parizu, Prizemljeno sunce, 1971. Crveni znak, 2013. u Zagrebu). Godine 1997. izabran je za redovitog člana HAZU.

Nagrade: Nagrada Josip Račić, (1994.); Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (1997.)