Čikoš-Sesija (Csikos-Sessia), Bela, hrvatski slikar (Osijek, 27. I. 1864 – Zagreb, 11. II. 1931). Završio Akademiju u Beču (1887–91) i specijalizirao povijesno slikarstvo kod A. Müllera. God. 1892. sudjelovao u dekoriranju interijera palače Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ul. u Zagrebu (izradio je pet slika). Zajedno s M. Cl. Crnčićem osnovao u Zagrebu 1903. privatnu školu, iz koje se poslije razvila Akademija likovnih umjetnosti. Precizan i poetičan crtež, vjerno prikazivanje po modelu, uzorna tehnička vještina, majstorsko svladavanje perspektive i kompozicijskih zadataka te sklonost akademskim shemama opće su značajke njegova stvaralaštva. Teme njegova opsežnog opusa vezane su ponajprije uz legende iz egipatske, grčke, rimske i kršćanske mitologije te uz klasična djela svjetske književnosti (Homer, Dante, Shakespeare, Goethe i dr.). Službeno je bio slikar historicističkih i simbolističkih kompozicija, naklonjen vizualnomu predočavanju književnih sadržaja, a slikao je i vrsne realistične portrete uglednih suvremenika (Rudolf Valdec, 1894). Intimno pak, zaokupljen je krajolicima, koje slika pastoznim namazima i profinjenom igrom svjetla i sjene, ali ih ne izlaže (ciklusi Bosco tre case; motivi s Plasa i vedute povijesnih ruševina). U figuralnim kompozicijama većinu prikaza gradi finim tonskim odnosima i slobodno nanesenim potezima boje (Judita i Holoferno, 1892; Antonije nad mrtvim Cezarom, 1898; Pokrštavanje Hrvata, 1902). Druga skupina radova pokazuje ujednačeniji namaz boje i znatno svjetliji kolorit pod utjecajem V. Bukovca (Penelopa; Kirka, obje iz 1895; ciklus Innocentia, 1900; nekoliko varijanti Salome, 1902–18; Sappho, 1908). Priklanjanje bečkoj secesiji označavaju radovi slikani specifičnim vertikalnim namazima boje, koji stvaraju treptavu atmosferu (Psiha, 1898). Djelovao u krugu hrvatske moderne, suosnivač Društva hrvatskih umjetnika (1897).