Tartaglia [tarta'ļa], Marino, hrvatski slikar (Zagreb, 3. VIII. 1894 – Zagreb, 21. IV. 1984). Studirao na Građevnoj stručnoj školi u Zagrebu (O. Iveković i I. Tišov). Od 1912. studirao u Firenci i Rimu; prijateljevao s futuristima okupljenima oko časopisa Lacerba, a 1918. izlagao je s najistaknutijim predstavnicima talijanske avangarde (C. Carà, G. De Chirico). Potom boravio u Splitu, Beču, Beogradu, gdje je bio jedan od osnivača skupine Oblik, Francuskoj i ponovno u Beogradu. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1931–64); član JAZU (danas HAZU) od 1947. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1963). Prva su mu djela izrazito ekspresionistički obilježena; boje je postavljao u smjele odnose (Autoportret, 1917), ponegdje se približio metafizičkomu slikarstvu (Fetiš, 1917), a u nepravilnim anatomskim oblicima kubizmu i crnačkoj plastici (Dva akta, 1917). Prihvativši cézanneovski pristup (Mrtva priroda s kipom, I i II, 1921) i plošni raspored kromatskih masa, bogata ali zatomljena kolorizma (Intérieur s Toticom, 1930; Biševo, 1936), stvorio je slobodniji stil kojim se približio apstrakciji (Skica za pejzaž, 1938), što ga je vodilo poslijeratnim istraživanjima prostora (ciklusi Porečke pinije, 1962. i 1965; Cvijeće, 1963. i 1970). U potonjem je razdoblju sintetizirao likovni izričaj; motive je prikazivao kao kolorističke jezgre smještene u središtu plohe (Buket, 1984). Izrađivao keramiku i ilustracije.