Akademski kipar, medaljer. U Zagrebu je završio Obrtnu školu 1889., a kiparstvo je studirao na Umjetničkoj akademiji u Beču 1890.-91. (prof. A. Kühne), i Münchenu 1893.-96. (prof. S. Eberle). Bio je nastavnik na Obrtnoj školi u (1903.-08.), te na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1909.-29.). Pod utjecajem bečke secesije isprva je radio kipove alegorijskoga sadržaja (Marija Magdalena, 1898., Ljubav, sestra smrti, 1897., Memento mori, 1898.), a kasnije se vraća realizmu prikaza koji realizira u portretima, osobito poprsjima (I. Kršnjavi, J. Grahor, 1901., J. Rački,1901., J. J. Strossmayer, 1915./16., V. Lunaček, 1905.). Uz Roberta Frangeš-Mihanovića smatra se začetnikom modernoga hrvatskoga kiparstva i jednim od prvih medaljera kod nas (Casino, 1911., Narod za svoje nemoćnike,1916.). Autor je brojnih javnih spomenika (Spomenik Antunu Nemčiću u Križevcima 1898./1899., Spomenik Ivanu Kukuljeviću – Sakcinskom, 1903. i Ivanu Mažuraniću, 1910. na Zrinskom trgu u Zagrebu, Dositeju Obradoviću, 1911. u Beogradu, Petru Karađorđeviću, 1926. u Zrenjaninu), i nadgrobne plastike (Nadgrobni spomenik dr. Franje Račkoga, 1901. i nadgrobni reljef Augustu Šenoi, 1902. na Mirogoju, S.S. Kranjčeviću, 1913. u Sarajevu), a njegova dekorativna plastika nalazi se na nekoliko zagrebačkih građevina (alegorijska skulptura Hrvatica na kupoli Etnografskog muzeja, alegorija Prosvjete na Hrvatskom državnom arhivu, alegorije Slikarstva i Kiparstva na Umjetničkom paviljonu). Godine 1919. izabran je za dopisnog, a 1924. za redovitog člana JAZU.