Bakić, Vojin, hrvatski kipar (Bjelovar, 5. VI. 1915 – Zagreb, 18. XII. 1992). Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939); specijalni tečaj pohađao kod F. Kršinića. U razdoblju 1938–45. oblikovao putene ženske aktove zatvorenih, meko oblikovanih volumena. U drugom razdoblju 1945–48. teži impresionističkoj obradbi površine s izražajnim preljevima svjetla i sjene (portreti: I. G. Kovačić, 1946; S. S. Kranjčević, 1948). U razdoblju 1949–58. na ženskim aktovima i kipovima bikova sažima volumen, detalje spaja u cjelinu te stvara čudesnu ravnotežu velikih, čistih oblika apstraktne ljepote (Akt, 1950; Bik, 1950; Mali bik, 1958). Od 1958. priklanja se izazovima otvorene forme, unutarnjih prostora i svjetlosnih odraza. Ciklus Razvaline forme označava prijelaznu fazu od puna, čvrsta volumena do tanke površine ljuske, svojevrsna kiparskog negativa. U daljnjem razvoju Bakić među prvima u Hrvatskoj slijedi programska načela geometrijske apstrakcije i optičkih istraživanja. U Razvijenim površinama (1960–64) artikulira stroge i sustavne cjeline sastavljene od nanizanih elemenata, a u Svjetlosnim oblicima (1963–64) stvara maštovite i efektne strukture moduliranjem istovrsnih zrcalnih jedinica od nehrđajućeg čelika. S moćnim krilima nastalima iz dugogodišnjih studija »svjetlosnih formi« realiziran je Spomenik narodu heroju Slavonije u Kamenskom (1958–68). Studije kristalično oblikovanih masa odrazuju se u Spomeniku žrtvama u Dotršćini na ulazu u spomen-groblje (1964). Iz »svjetlosnih oblika« nastao je spomenik Spomen-obilježje naroda Hrvatske u kragujevačkim Šumaricama (1978–81). Nove pristupe oblikovanju spomenika pokazuju Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu (1975–78) i Spomenik ustanku u Brezovici kraj Zagreba (1981). Iskustva kompozicija stepeničastih masa odredila su golemi volumen Spomenika revoluciji na Petrovoj gori (1982). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1979).
