Franičević, Marin, hrvatski pjesnik, književni povjesničar i kritičar (Vrisnik na Hvaru, 18. V. 1911 – Zagreb, 17. VII. 1990). Učiteljsku školu 1929. završio u Šibeniku, a u Zagrebu 1946. Višu pedagošku školu te 1953. studij književnosti na Filozofskome fakultetu, na kojem je 1957. i doktorirao. Od 1930-ih sudjelovao je u komunističkom pokretu, a od 1941. bio u partizanima, potom na istaknutim političkim i kulturno-prosvjetnim dužnostima. Redoviti član JAZU bio je od 1968. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1979. i Nagrade za životno djelo za područje humanističkih znanosti 1984. Od 1935. tiskao je pjesme na čakavsko-hvarskome dijalektu i na standardnoj štokavštini, tematski zaokupljen socijalnim pitanjima te poetizacijom zavičajne sredine i otočnoga čovjeka (zbirke Na putu za novi grad, 1937. i Na pojih i putih, 1939). Potom je pisao aktivističku liriku zaokupljenu temama rata, obnove te veličanjem načela i protagonista novoga društva (poema Govorenje Mikule Trudnega, 1945; zbirke Zvijezda nad planinom, 1945; Povratak borca, 1947; Graditelji života, 1950). Premda se odupirao modernizatorskomu eksperimentiranju, postupno je unosio suvremena životna iskustva (Blišćavci, 1940; Prozor odškrinut podnevu, 1956; I tako sunca, 1959) te metonimijsko-simbolističke elemente i ritmovani govorni stih (Nastanjene uvale, 1964; Sunčani sat, 1967; Žeđ žutih žala, 1975). Polazeći od poetskostilskih vrjednota s osloncem na povijesno-materijalističko razumijevanje književnosti, također pisao eseje, studije, rasprave i članke o hrvatskim renesansnim piscima (Čakavski pjesnici renesanse, 1969; Povijest hrvatske renesansne književnosti, 1983), o suvremenim piscima, o književnoteorijskim pitanjima i o dijalektalnoj književnosti. Posebno su važna njegova proučavanja tonsko-silabičkoga značaja hrvatskoga stiha (O nekim problemima našega ritma, 1958; Rasprave o stihu, 1979).