Ivančić, Ljubo, hrvatski slikar (Split, 18. I. 1925 – Zagreb, 20. IV. 2003). Diplomirao je 1949. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu; slikarsku specijalku polazio kod Đ. Tiljka (1949–51). Predavao na Akademiji likovnih umjetnosti (1961–79) i vodio Majstorsku radionicu (1975–84). Bio je redoviti član HAZU od 1991. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1983). – Isprva slikao u duhu tradicije hrvatskih mediteranskih slikara, E. Vidovića, J. Plančića i I. Joba, kompozicije sjetna ozračja i snažne crtačke modelacije (Dalmatinski krajolik, 1952; Kišni krajolik, 1956). Potkraj 1950-ih stvarao djela srodna informel slikarstvu, s gustim nakupinama pigmenta, koje se poput reljefa uzdižu s plohe (Figura u interijeru, 1957; Ženski akt, 1959) te seriju tamnih mrtvih priroda, krajolika i izobličenih ženskih aktova iz kojih zrači egzistencijalna tjeskoba (Noć, 1964; Ženski akt, 1966). Od 1970. u Ivančićevu se umjetnost vraća svjetlo, a s njim i boja. Na iskustvima moderne fotografije odstupa od realnih vizura gradeći ekspresivne kompozicije disproporcionalnih figura i pojedinih prizora (Figura, 1970; Ležeća figura, 1974; Bolnički triptih, 1978). Posebnu skupinu slika u njegovu opusu čine mnogobrojni autoportreti (Autoportret sa stalkom, 1958; Autoportret na plavkastoj pozadini, 1989). U gipsu, glini i drvu oblikovao reduciranu skulpturu ekspresivna naboja (Ženski akt, 1976; Autoportret sa staklenim očima, 1988).