Babić, Ljubo
Babić, Ljubo
Biografska napomena

Babić, Ljubo, hrvatski slikar i povjesničar umjetnosti (Jastrebarsko, 14. VI. 1890 – Zagreb, 14. V. 1974). Umjetničko školovanje započeo na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, a nastavio na Akademiji u Münchenu, na kojoj je diplomirao 1913 (A. Janka, F. von Stuck). Nakon boravka u Parizu 1913–14. vratio se u Zagreb, gdje je 1915. u svojem atelijeru otvorio Modernu slikarsku školu. Godine 1916. postao profesor na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, gdje je djelovao 45 god. kroza sve njezine mijene do Akademije likovnih umjetnosti, na kojoj je umirovljen 1961. Diplomirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1932. Bio je član JAZU (danas HAZU). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1964). U početku je slikao pod utjecajem kromatike »šarene zagrebačke škole« i simbolističkoga kolorističkoga sklada te pejsažne deskripcije i antinaturalizma mitološko-biblijskih kompozicija. To dvojstvo u njegovu slikarstvu odlučio je susret s I. Meštrovićem i nastajanje grupe Medulić, kada je Babić prihvatio politiziranu ikonografiju, nacionalnu angažiranost i monumentalizam oblika. Pred I. svjetski rat u njegovo slikarstvo prodire svjetlo, gotovo barokni luminizam, koji u sintezi s bojom postaje sugestivno izražajan. Slike mu postaju pune unutarnje napetosti; iz linearnosti secesije razvija se Babićevo stvaralaštvo do posve novog osobnoga oblika ekspresionizma (Crna zastava; Golgota, obje iz 1916), a popularnu ekspresionističku temu grada i mase Babić primjenjuje na slikama (Izgradnja i Crveni stjegovi, obje iz 1919). Nakon boravka i putovanja po Španjolskoj 1920., gdje nastaje jedinstven ciklus akvarela, slika se potpuno objektivizira. Tijekom 1930-ih i 1940-ih god. slika mrtve prirode i krajolike, oblici dobivaju unutarnje ustrojstvo, a paleta se rasvjetljava i otvara. Babić se tako ustaljuje u kolorizmu i realizmu bez većih stilskih pomaka, problematizira svoje slikarstvo razmišljajući o »našem izrazu«, o zasnivanju moguće kulturno i duhovno utemeljene hrvatske likovne posebnosti. Slika krajolike sjeverne i južne Hrvatske, ciklus Moj rodni kraj te krajolike oko rijeke Mrežnice, iz Like i Dalmacije. Nakon 1945. rabi pretežito pastel i još jednom pokreće svoje velike ritmove svjetla i sjene (Tulove grede, 1954). Istančanim osjećajem za sceničnost, Babić se suprotstavlja iluzionističkim rješenjima i unosi na scenu elemente plastike i konstrukcije, naglašava sintezu prostorno-plastičnog i likovno-scenskoga doživljaja pozornice. Ostvario je scenografski opus od oko 200 postava (dobio je Grand prix na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925). Bio je kroničar i kritičar u dnevnome tisku i periodici od 1913. Njegov je jezik jasan, argumentacija logična a likovni sud suveren. Suorganizator i pokretač važnih kulturnih manifestacija: Hrvatskoga proljetnog salona, 1916; Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika, 1919. Godine 1929. s V. Becićem i J. Mišeom osniva Grupu trojice, koja 1936. prerasta u Grupu hrvatskih umjetnika. Autor je mnogih muzejskih i galerijskih postava, opremio je i ilustrirao više od 200 izdanja, oblikovao časopise i plakate. Bio je vrstan predavač na području likovne umjetnosti. Bavio se likovnom kritikom i teorijom, književnom te putopisnom prozom. Glavna djela: Umjetnost kod Hrvata u XIX stoljeću (1934), Umjetnost kod Hrvata (1943), Između dva svijeta (autobiografija, 1955), S puta po Španjolskoj (1990).

Povezani zapisi - autor
Povezani zapisi - suautor
Povezani zapisi - predmet
Geokodirani podaci
akademski slikargrafičar